​

150. godina rođenja Sergeja Rahmaninova

 

Cijeli svijet je 2023. godine proslavio 150. obljetnicu rođenja Sergeja Rahmanjinova, ruskog pijanista, dirigenta i skladatelja. Ubrajao se među najveće pijanističke virtuoze svojega doba, a najpoznatija su mu klavirska djela i lirične romanse.

Svečani koncert povodom skladateljeve obljetnice održan je u Muzičkoj akademiji Zagreb. Studenti su pod vodstvom mentora Alekseja Tanovitskog, Julije Gubajduline, Monike Leskovar, Pavla Zajceva, Rubena Dalibaltajana i Tomislava Fačini pripremili zvrstan program gdje su izveli romanse na ruskom jeziku i glazbena djela Sergeja Rahmanjinova.

Ruska zajednica u Hrvatskoj obilježila je značajan za rusku glazbu datum u dva događanja. Nacionalna Zajednica Rusa Hrvatske organizirala je predavanje u svojem prostoru. Dopredsjednica Nacionalne zajednice Rusa Jana Pešić, kako ne bi ponavljala poznate činjenice iz života skladatelja, potrudila se pripremiti zanimljivo izlaganje.

 

Sergej Rahmanjinov  rođen je 1873. godine, u svom stvaralaštvu sintetizirao je principe skladanja peterburške i moskovske škole, te mješavinom tradicija zapadnoeuropske i bliskoistočne glazbe stvorio je svoj vlastiti originalni stil.

Sergej Vasiljevič Rahmanjinov rođen je u plemićkoj obitelji na imanju Semjonovo Novgorodske gubernije.

Interes za glazbu pokazao je u ranom djetinjstvu. Prve satove klavira dala mu je majka Lyubov Petrovna (rođena Butakova), a zatim i učiteljica glazbe, uz pomoć koje, 1882. godine Sergej je primljen u Sanktpeterburški konzervatorij. Studiranje na konzervatoriju išlo je slabo, Rahmanjinov je često bježao s nastave, pa je obiteljsko vijeće odlučilo poslati ga u Moskvu i smjestiti u privatni pansion slavnog učitelja, profesora Moskovskog konzervatorija Nikolaja Zvereva.

Godine 1885. Rahmanjinov se preselio u Moskvu, u internat, a istodobno je primljen na treću godinu mlađeg odjela Moskovskog konzervatorija u klasi profesora Zvereva. U internatu je vladala stroga disciplina: učenici su morali rano ustati i učiti šest sati dnevno. Prisustvovanje opernim predstavama i sviranje u ansamblu bilo je obavezno.

Sergej je proveo u pansionu četiri godine. U dobi od 13 godina predstavljen je Petru Čajkovskom.

Četiri godine kasnije došlo je do svađe između njega i Zvereva, i Rahmanjinov je napustio internat, ali ostao je u Moskvi kod rođaka Satinova, čijom se kćeri Natalijom, također pijanisticom, kasnije oženio.

Supruzi Nataliji 1893. godine poklonio je romansu „Ne pjevaj, ljepotice, preda mnom".

Rahmanjinov se inače često zaljubljivao. Taj je emocionalni osjećaj motivirao ga je pisati lirične romanse. Imao je 17 godina kada je upoznao sestre Skalon, mladiću se svidjela Vera, koju je zvao Veročka ili "moja psihopatuška". Veri Skalon posvetio je pjesmu “U tišini tajne noći”. Sergej je djevojci napisao ogroman broj ljubavnih pisama ali se u isto vrijeme zaljubio i u Annu Lodiženskuju, suprugu prijatelja. Za nju je napisao romansu "Oh ne, molim te da ne ideš!".

U dobi od 19 godina diplomirao je na konzervatoriju sa Velikom zlatnom medaljom kao pijanist i skladatelj. Za vrijeme studiranja napisao je Prvi klavirski koncert, niz romansi i skladbi za klavir. Diplomski rad bila mu je prva opera “Aleko” koju je Rahmanjinov napisao prema djelu A. S. Puškina “Cigani”. Kasnije Čajkovski ju je čak pokušao uvrstiti u repertoar Boljšogo teatra zajedno uz operu "Iolanta", ali se ubrzo razbolio i umro, te njegov plan nije bio ostvaren.

U dobi od 20 godina Rahmanjinov je postao nastavnik u moskovskom Marijinskom institutu, a zatim u ženskim Elizabetinskom i Katarinskom institutima također je davao privatne satove, ali mu se to i nije sviđalo. U dobi od 24 godine na poziv Save Mamontova, postao je drugmi dirigentom Moskovske ruske privatne opere, gdje je radio samo jednu sezonu,  bez obzira na to uspio je dati zapažen kreativni doprinos i proslaviti se kao dirigent. U operi se sprijateljio s Fjodorom Šaljapinim. Car basa je nadahnuo je skladatelja da napiše romanse "Uskrsnuće Lazara" i "Sudbina".

Poznato je da su se prijatelji voljeli zezati. Nakon Šaljapinovog vjenčanja, Rahmanjinov je priredio improvizirani koncert pod prozorima kuće prijatelja, u kojem je kao instrumente koristio kuhinjsko posuđe.

Do te mjere je svladao umijeće sviranja klavira da je, kada se pojavio na pozornici, zvučao kao da ima deset ruku. Pijanist, koji je bio visok 1,98 m, imao je raspon prsiju od oko trideset centimetara, a mogao je zahvatiti 12 bijelih tipki na klaviru (što je blizu dužine lista A4).

Moskovska publika obožavala je Rahmanjinova. No, njegova uspješna karijera prekinuta je 15. ožujka 1897. neuspješnom izvedbom Prve simfonije u St. Peterburgu. Prema riječima njegove supruge Natalije dirigent Glazunov je bio apsolutno pijan, stoga je dirigirao sukladno tom stanju. Reakcija javnosti u Sankt Peterburgu bila je strašna. Sergej Vasiljevič doživio je strašan psihički udarac, a neuspjeh je izazvao duboku depresiju skladatelja. “Bio sam kao čovjek koji je dobio moždani udar i izgubio i glavu i ruke na duže vrijeme...” - tako je Rahmanjinov opisao svoje stanje.

U razdoblju od 1897. do 1901. Rahmanjinov nije skladao gotovo ništa; većinu je vremena provodio ležeći na kauču u svojoj sobi, a od kuće je odlazio samo na privatne satove.

U Moskvi se u to vrijeme već pojavljivala psihoterapija. Samo uz pomoć poznatog hipnotizera dr. Dalja uspio je savladati kreativnu krizu.

Međutim, dr. Dalj je imao kćer Lanu, u koju se Rahmanjinov zaljubio. Natalija je saznala o simpatiji muža i jedva podnosila prisustvo Lane na koncertima, a Lana je na koncerte dolazila s buketom bijelih jorgovana.

Rahmanjinov je svoj Drugi klavirski koncert dovršio 1901. godine čije je stvaranje označilo njegov izlazak iz krize, a ujedno i ulazak u sljedeće, zrelo razdoblje stvaralaštva. Drugi koncert Rahmanjinov je iz zahvalnosti posvetio dr. Dalju. Natalija je bila jako bijesna, zaprijetila mu da će ga osramotiti: “Ako ne ispraviš natpis na notama, neću se udati za tebe i reći ću da si me obeščastio. Ali ti si plemić i javno si obećao da ćeš me oženiti. Tvoj će ugled biti uništen.” Rahmanjinov bio je primoran ispraviti posvetu i koncert posvetio budućoj ženi.

Nakon uspjeha rado je prihvatio poziv da preuzme mjesto dirigenta moskovskog Boljšogo teatra, te 1902. napisao je romansu “Jorgovan“.

Godine 1906. Rahmanjinov se provodio po Europi, a 1909. otišao na turneju po Americi i Kanadi, nastupajući kao pijanist i dirigent. Također 1909. godine napisan je Treći klavirski koncert.

Prije revolucije Rahmanjinov je stalno skladao i često nastupao u Moskvi. U koncertnoj dvorani škole Teniševskog 21. veljače 1917. u Peterburgu održan je zadnji njegov koncert.

Ubrzo, nakon što se dogodila revolucija, 1917. Rahmanjinov je dobio ponudu za nastup u Stockholmu i sa suprugom Natalijom i kćerima Irinom i Tatjanom napustio Rusiju, praktički bez sredstava, ostavivši svu svoju imovinu. U odlasku iz Rusije pomogla je Lana kako bi Rahmanjinov i njegova obitelj dobili vize, a nakon njihovog odlaska Lana je emigrirala u Ameriku.

U Europi je skladatelj odlučio nastupati kao pijanist kako bi zaradio za dostojan život. Održavao je koncerte, brzo se razdužio, a i stekao slavu.

Krajem 1918. glazbenik je brodom uplovio u New York, gdje je dočekan kao heroj i zvijezda prve veličine. U SAD-u je nastavio s turnejama kao pijanist, a povremeno i kao dirigent, i tu aktivnost nije prekinuo do kraja života. Amerikanci su idolizirali ruskog skladatelja, a novinari uvijek su ga pratili. Čak se morao poslužiti i trikovima kako bi se riješio dosadne pažnje. Na primjer, često je iznajmljivao hotelske sobu, a spavao je i u privatnom željezničkom vagonu.

Bila je situacija kad Rahmanjinov nije želio da ga slikaju novinari, te se zaštitio od paparazza rukama, a navečer se u novinama pojavila fotografija skladatelja: lice mu se nije vidjelo, već samo ruke, a ispod je bila natpis: "Ruke koje vrijede milijun!"

Lana je vidjela reklamu njegovog koncerta i tako je saznala da je Rahmanjinov u Americi. Supruga Natalija uskoro je na koncertu primijetila bukete od bijelih  jorgovana, ali ništa nije rekla, šutjela je.

Sve do 1926. Rahmanjinov nije skladao. Kreativna kriza je trajala oko 10 godina. Mnogi poznanici povezivali su to s dubokom čežnjom za domovinom. Rahmanjinov je, unatoč svojoj slavi i brojnim pozivima, uglavnom se kretao među ruskim emigrantima. Prema sjećanjima njegovih rođaka, jedino je u komunikaciji s Rusima bio vedar i zadovoljan.

U inozemstvu od 1918. do 1943. Rahmanjinov je napisao samo šest djela, koja su ipak svrstana u najznačajnija dijela ruske i svjetske glazbe.

Živeći i nastupajući uglavnom u Sjedinjenim Državama, od 1930. do 1940. Rahmanjinov je isto tako dosta vremena živio i u Švicarskoj, gdje je izgradio luksuznu vilu Senar (skraćenica od Sergeja i Natalije) s velikim vrtom i pogledom na jezero Firvaldstätt i planinu Pilatus. U vili je skladatelj ostvario svoju dugogodišnju strast prema tehnologiji. Dizalo, dječja željeznica, te jedan od novih proizvoda tog vremena - usisivač. Rahmanjinov je također bio vlasnik patenta: stvorio je poseban muf na koji je pričvršćena grijaća podloga u kojoj su pijanisti mogli grijati ruke prije koncerta. Također je u glazbenikovoj garaži uvijek bio Cadillac ili Continental.

Rahmanjinov je bio vrhunski vozač. Imao je čak i svoju teoriju o prednostima vožnje. "Dobar dirigent mora biti dobar vozač. I vozaču i dirigentu potrebne su željezna volja, usredotočena pozornost i stalna prisutnost duha. Ovim kvalitetama dirigent treba samo dodati malo znanja o glazbi", rekao je jednom prilikom.

Svoje posljednje djelo Simfonijske plesove završio je 1941. godine.

Imajući negativan stav prema sovjetskoj vlasti, Rahmanjinov je čeznuo za Rusijom koju je poznavao. Vijest o napadu na SSSR 1941. ostavila je snažan dojam na njega. Tijekom rata održao je nekoliko koncerata u Sjedinjenim Državama, a sav prihod je anonimno slao u Fond Crvene armije i savjetovao svim ruskim emigrantima da isto doniraju. Novac prikupljen na jednom od svojih koncerata uplatio je Fondu za obranu SSSR-a i poručio: “Pomoć ruskom narodu u borbi protiv neprijatelja od jednog Rusa. Želim vjerovati i vjerujem u potpunu pobjedu.” Poznato je da je skladateljevim novcem izgrađen borbeni zrakoplov.

Svoj posljednji koncert Sergej Vasiljevič Rahmanjinov održao je 17. veljače 1943., samo šest tjedana prije smrti. Kad je već bio na samrti, Natalija je poslala vozača po Lanu, tako da u trenutku smrti u njegovom uzglavlju su bile dvije žene.

Umro je 28. ožujka 1943. u Beverly Hillsu, Kalifornija, tri dana prije svog 70. rođendana. Pokopan je na groblju Kensico blizu New Yorka.